S obzirom da sam ja već pomalo star i zaboravan, na zamolbu mnogih mladih drivera, odlučio sam im udovoljiti i napisati nešto o vožnji po našoj jedinoj pravoj pisti koja se nalazi na grobničkom polju pokraj Rijeke. Inače grobnička je ljepotica dugačka 4168 m i na njoj su vožene utrke svjetskog prvenstva sve do 1990. pod nazivom Grand Prix Yugoslavia, kada je 1991. zbog sigurnosnih razloga ta svjetska manifestacija ukinuta. Dakle tko god se odlučci za vožnju grobničkom pistom neka zna da se tu nekada vozila sva svjetska elita od Agostinija, Ceccota, Robertsa seniora, Uncinija, Mamole, Sheena, Luchinnelija , Spencera, Lawsona, Raineya, Schwantza i da dalje ne nabrajam, koje sam imao čast sve upoznati tokom svih godina koje sam proveo volontirajućci na pisti kao pomoćni sudac zavoja ili kasnije u sklopu sanitetskog tima.

Sa teoretske strane, a kasnije i praktične u smislu vožnje dužan sam naglasiti da mi je prave smjernice dao moj dobri prijatelj Lovro Mervar koji je bio i prvak Slovenije 1996 god. sa Kawasaki Ninja 600 ZXR-R kojeg je pripremio Bogo Može, a samu pobjedu na Grobniku je Lovro osvojio sa vremenom 1:36. To mu je vrijeme dozvolilo i da bude iste te godine i vice prvak prvenstva Alpe -Adria. No pustimo mi prvake i šampione, pa se mi pripremimo za laičko i amatersko kruženje gdje su vremena koja se postignu poput 1:50 ili 1:48 što ih vrtimo mi plastičari, prihvaćena dosta ozbiljno i sa određenom dozom poštivanja. Svatko tko prvi put uđe na grobničku pistu i odvozi nekoliko krugova, u očima pravog bikera je sigurno dobio na važnosti i potpuno je nevažno kakvo se vrijeme u početku napravi, već je bitna volja, hrabrost i odlučnost da se uopće netko izdaleka odvaži to i napraviti sa svojim motorom. Ali vjerujte mi i to da tko se jednom provoza pistom, ostaje zaražen s njom do kraja života i stalno ćete željeti napraviti još i još krugova po njoj.

Kao što rekoh za nas amatere isto je tako vrlo bitno i važno pripremiti svoj motor za vožnju po pisti jer je ipak to nešto drugačije a i brzine su po ravnim djelovima a posebno u zavojima dosta veće nego na običnoj cesti. Krenimo prvo sa gumama koje svakako moraju biti ako već ne u perfektnom, onda barem u jako dobrom stanju i nikako prestare. Grobnički je asfalt jako grub i abrazivan tako bi se moglo dogoditi da se gume potroše već nakon desetak krugova. Posebnu pozornost treba posvetiti tlaku u gumama koji mora bit za nekoliko desetinki atm. niži nego kod normalne vožnje. Zašto to pitati ćete se, zato jer je svaka guma sklona grijanju i pregrijavanju a posebno na grubom grobničkom asfaltu. Da ne bi do toga došlo malo ih se manje napumpa. Slijedeća je vrlo važna stvar armortizacija koja svakako mora biti dosta tvrđe namještena nego kod normalne uporabe, jer premekana podešenost izaziva neugodno lelujanje čitavog motora u zavoju, širenje putanje zatim uslijed straha zatvaranje gasa, remećenje težišta i prenosa opterećenja iznenada na prednji kotač i pad je onda gotovo sigurna stvar. Slijedeća je stvar detaljan pregled opreme jer bez dobrog kožnog odijela, integralne kacige i moto čizama nećete ni biti pušteni na pistu. Nakon što smo zadovoljili ove osnovne uvjete za amatersku vožnju po pisti polako krenimo.....

Iz predstartnog prostora polako uđimo na pit lane koji je usporedo sa startno ciljnom ravnicom, zaustavimo se kod kontrolora koji će provjeriti da li smo platili korištenje piste i u kakvom nam je stanju motor i oprema i krenimo. Iskoristite tih desetak metara prije nego izađete na samu pistu da provjerite zakopčanost jakne, vizira i rukavica. Pazite nemojte predugo, jer odjednom se približava ostar zavoj pred ulaz na pistu i mnogi uslijed prevelike želje i brzine završe u zemljanom dijelu zavoja.
Nakon što se provučete iz prve klopke, slijedi vrlo ozbiljno provjeravanje ciljne ravnice da se ne bi slučajno dogodilo da izađete na pistu a da netko dojuri sa 220km na sat u zavoj u koji se baš vi uključujete i zasmetate mu. Može bit fatalno po oboje. Držite se strogo desnog ruba, lagano se spuštate i odjednom ste na samoj pisti. Otvara se takva spektakularna širina, čitavo more asfalta koje niste mogli ni u snu očekivat. Idemo dalje, otvaramo nježno gas, šaltamo treću, držimo se desno i zagrijavamo gume. Čitav jedan krug iskoristite za provjeru opreme, zagrijavanje guma i rastezanje kože, držeći se desnog ruba staze i vozeći dovoljno brzo da ne smetate brzim vozačima koji nadolaze iza vas. Ne bojte ih se, oni će proletit pored vas kao da stojite, stoga ako ste ih slučajno primijetili nikako nemojte korigirati svoju putanju u želji da im se maknete. Budite uvjereni da su oni već proračunali vašu putanju kada vas pretiču i nikako im nemojte pomagati jer možete dobro uprskati stvar.

Nakon što ste se navikli na svu tu širinu i na nagibe zavoja koji kao da tvore zid ispred vas, vrijeme je da počnete ubrzavati i to preporučio bih na ciljnoj ravnini. Obično se vozi lijevim dijelom ciljne ravnine dobro pognut i tu se postiže max. brzina koju je sposoban razviti vas motorcikl. Ja sam osobno tu postigao 238 km na sat, ali motor je bio od 1000ccm. Svakako mnogi idu puno brže. Kada vidite tablu 200 sa lijeve strane, vrijeme je da puštate gas i sa međugasom šaltate brzinu niže i nekako poslije table 100 morate biti u trećoj brzini i dobro na bremzi, primicati se samom desnom rubu staze gotovo uz bijelu crtu, obrušiti se u zavoj i polako dodavati gas. Zavoj jako dobro drži, nagib je vrhunski i možete putanju krasno kontrolirati dodavanjem gasa ako želite možete ići sve do pasica tj. crveno bijelog betonskog ruba.
Ravnate se, primičete se lijevoj strani piste ako je motor R ostajete u trećoj brzini, a ako je manje snage šaltate četvrtu i puštate gas odmah napadajući i dosta snažno i odlučno naginjete motor u desni zavoj, svakako prije kraja pasica. Nekoliko sam puta prekasno, kako kažu u žargonu zaklao motor, te sam se odmah našao izvan linije jedva zadržavajući motor na pisti. Dakle prvi desni zavoj uopće nije bezazlen kako vam se čini. Kada ste dovoljno rano, ali ne i prerano ušli u prvi desni, pista se malo ravna, ali da bi ostali u idealnoj pozi dodajete gas i ubrzavate u slijedeći dugački desni koji je Lovro prolazio sa 180 km/h, mi plastičari sa cca 160 km/h, a vi kao početnici ako ga prođete sa 130 km/h možete biti izuzetno ponosni na sebe. To je i ujedno jedno od rijetkih mjesta na pisti gdje si možeš na kratko pogledati satove. Sve je to u četvrtoj brzini odnosno R motori ostaju u trećoj, nosi vas na lijevi rub do same bijele crte i sada ide priprema za slijedeći lijevi zavoj, dugački 180 stupnjeva oštri Riječki zavoj.
Nakon što ste se našli na lijevoj strani piste, svakako se izvucite malo na desnu stranu te krenite u lijevi zavoj, malo pribremzajte, šaltajte u treću, i ne prerano ući u zavoj jer ćete inače prebrzo početi izlaziti na desni rub zavoja, pasice se vrlo brzo približavaju, pa opet možete panično reagirati zatvarajući naglo gas ili ne daj Bože stisnuti bremzu. Stoga u Riječki malo šire uđite tako da imate lijepi izlaz sa gotovo punim gasom. Čim ste se izravnali ostanite uz desnu crtu, netko šalta četvrtu pa odmah bremza, R motori ostaju u trećoj, pa odmah oštro u šikanu, lijevu, gdje morate ići uz sam rub pasica, jer 30-tak cm od ruba lijevog zavoja vas zna stresti mala udubina pa gubite ulaz u desnu stranu šikane. Nakon što ste zaklali motor u desno i prošli šikanu, nosi vas lijevo prema kraju piste pa opet morate izvući motor malo u desno, da bi imali pravilan ulaz u lijevi slijedeći zavoj koji mene naprosto užasava jer se odjednom dosta brzi obrušavate u lijevo u tzv. rupu.
Nosi vas do pasica gdje šaltate jednu više, dobivate na brzini jer se čitavo vrijeme spuštate, ulazite u kratki lijevi gdje odmah gotovo polegnuti šaltate nižu, bremzate i ulazite u oštri desni zavoj kojega mnogi zovemo Lavado po poznatom vozaču iz Venezuele Carlosu Lavado koji je na jednom od Grand Prix Jugoslavije dva puta pao za vrijeme utrke u tom istom zavoju, da bi na kraju završio na podijumu. Nakon što smo oštro ušli u Lavado, izvučemo se malo u desno i sa širega ulazimo u slijedeći lijevi, na izlazu iz lijevoga šaltamo četvrtu, idemo malo na lijevu stranu piste i napadamu desni, gdje se počinjemo uspinjati pod punim gasom, izbjegavajući ići previše desno jer negdje na izlazu desnog se nalazi neugodna zakrpa u asfaltu koja nas više psihički zasmeta negoli pravi ozbiljne probleme. Dobijajući na brzini, ulazimo u kratki lijevi, nosi nas desno prema ogradi, ali nije ništa strašno jer smo već na ravnom dijelu potpuno polegnuti uz rezervoar da bi što više dobili na brzini.
Držimo se desno uz sam bijeli rub, uočavamo tablu 300, pripremamo se na manevar kočenja, na tabli 200 puštamo gas, šaltamo jednu niže, a na tabli 100 full bremzamo i šaltamo u treću. Zagrebački zavoj ima jedan ravan dio kojega moramo proći u nagibu, dakle stalno dodavajući gas da nas kontrolirano nosi do tjemena zavoja odnosno do desnih pasica, obrušavajući se u vrh lijevoga izlaznog dijela zagrebačkog zavoja, R motori ne šaltaju višu brzinu ali motori sa manje ks, svakako trebaju šaltati u četvrtu jer rado ovdje motor pobjegne u blokadu.
Na izlazu iz zagrebačkog vas može prepasti kratki razmak do slijedećeg desnog, ali je dovoljno da malo popustite gas i već ste na ulasku u ciljnu ravnicu. Ubrzavate, šaltate, ležite na rezervoaru i ako je motor pravilno tvrdo poštelan prije početka betonskog zidića ili bande vas malo stresu neravnine što kod R motora zna biti vrlo zastrasujuće. Prolazimo ciljnom ravninom držeći se lijevog dijela piste tabli 300, pa proces kruga počinje nanovo.
Napominjem da prilikom ulaska u box na početku ciljne ravnine strogo naglasite visoko dignutom rukom u zrak da namjeravate napustiti pistu, a čim ste došli do početka ulaska u box drastično smanjite brzinu jer imate gumene barijere i ne bi bili prvi koji bi pali udarivši u barijere zbog prevelike brzine.

Napominjem da su ovo samo moji osobni doživljaji na pisti i nikako nisu naputci za utrke, ali za početnike na Grobniku su sigurno korisniji nego nikakvi. Sretno vam bilo i ako sam vam barem malo pomogao biti će mi jako drago. Sretno i što više kilometara.

Doktor